Povijest
U pisanim spomenicima, Kumrovec se prvi put javlja godine 1463., i to kao jedan od posjeda Cesargrada koji je od ranije, već u 14. stoljeću, u vlasti Celjskih grofova.
Značenje imena Kumrovec vjerojatno potječe od riječi “kumerni” što označava siromašne, bijedne i nevoljne ljude, kako su cesergradski feudalci nazivali svoje kmetove.
Postoji i mišljenje da je ime Kumrovec nastalo od riječi “kumr” keltske riječi značenja “blato”, riječi koja je dobro opisivala stanje zemlje i prometnica u dolini rijeke Sutle. Iz istoga izvora i istoga značenja nastalo je i ime potoka i sela Škrnik.
U zadnjoj četvrtini 15. stoljeća dolina Sutle doživljava 13 turskih provala zajedno s odsutnim bojem 1475. U svemu tome propadaju naselja, sela ostaju spaljena, zemlja pusta, a posljedice općeg osiromašenja padaju na ramena seljaka. Sve veće izrabljivanje seljaka dovodi do Hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca.
28. siječnja 1573. buna počinje napadom na Cesergrad i zatim se proširuje u ostatak Hrvatskog zagorja sve do Varaždina, u kraj oko Save i Kupe i slovenske pokrajine Štajersku i Kranjsku. Pobunjeni seljaci kumrovečkog kraja na čelu s Ilijom Gregurićem napali su Cesergrad, osvojili ga, opljačkali i zapalili. Buna neslavno završava porazom Ilije Gregurića kod Bistrice ob Sotli, na rijeci Sutli gdje je i započeta.
Nakon sloma južnih hrvatskih zemalja na Krbavi 1493., započinje seoba hrvatskih rodova u sjeverne krajeve, pa se tako 1544. ovdje naseljava rod Brozovih, u selo Brezje pod zaštitom cesergradskih grofova.
Formalnim ukinućem kmetstva 1848., ništa se mnogo nije promijenilo u životu ovdašnjih seljaka. Sve teže im padaju novi tereti i obaveze, prisilno služenje vojske, potres 1880., filoksera koja je poharala vinograde, nerazvijena poljoprivreda i mnogočlano kućanstvo koje je bilo nemoguće prehraniti. Zaduživanje i teške gospodarske prilike pogodile su mnogobrojne obitelji u Kumrovcu, okolnim selima i u Hrvatskom zagorju, pa stoga veliki dio radno sposobnog stanovništva odlazi u druge krajeve Hrvatske, Mađarsku ili Austriju.
Etno selo
Kmetska selišta u Zagorju ostaju zbir proizvodnih jedinica bez izrazitog naseobnog sadržaja. U ekonomskoj stagnaciji zagorsko selo zaostaje u naseobenoj strukturi tipičnoj za srednjovjekovno agrarno naselje gdje su pojedina domaćinstva u svom naselju smještena neovisno jedna od drugoga.
Kao zbir razbacanih “hiža mazanki”, Kumrovec je stagnirao sve do poslije 2. svjetskog rata kada se, kao rodno mjesto Josipa Broza Tita, počinje ubrzano renovirati, restaurirati i razvijati. Razvija se “politički turizam” koji dovodi do izgradnje i očuvanja jedne seoske ruralne cjeline, tj. otvaranja i funkcioniranja jedinog muzeja na otvorenom – Muzeja Staro selo.
Ideja da se stara jezgra naselja Kumrovec obuhvati mjerama spomeničke zaštite bila je prisutna još 1947. godine kada je Marijana Gušić, tadašnja ravnateljica Etnografskog muzeja u Zagrebu napravila etnografsku obradu Hrvatskog zagorja te napisala studiju o naselju Kumrovec sa središnjim objektom, rodnom kućom Josipa Broza. Stručnjaci Muzeja za umjetnost i obrt iz Zagreba kuću su doveli u prvobitno stanje, uređena je okućnica, a 1948. godine u dvorištu je postavljen spomenik “Josip Broz Tito”, rad akad. kipara Antuna Augustinčića. Kulturno-povijesni i likovni dio muzejskog postava 1950. g. uredili su akademski slikar Edo Kovačević i prof. Zdenko Vojnović, direktor Muzeja za umjetnost i obrt, dok je kućni ambijent obitelji Broz uredila prof. Gušić.
Tijekom narednih godina nastavilo se s građevinskim i hortikulturnim radovima te prikupljanjem predmeta za opremanje interijera kuće. Godine 1953. osnovan je Memorijalni muzej maršala Tita koji je djelovao pod upravom Etnografskog muzeja iz Zagreba. Ravnateljica Memorijalnog muzeja prof. Gušić, od 1952.-1954. g., razradila je plan rješavanja stare jezgre Kumrovca, a na principima konzervatorsko-muzeološke metode izradila je cjelovit katalog za 61 objekt sa kartama i popisom domaćinstava. Prema tom katalogu objekata, dr. Ana Deanović (Restauratorski zavod Hrvatske) u suradnji sa stručnom ekipom muzealaca, arhitekata i urbanista izradila je elaborat zaštite starog naselja Kumrovec. Od 1969. g. “Staro selo” je, kao zaštićena ruralna cjelina, uvršteno u Registar spomenika kulture I. kategorije.
Nakon osnivanja i uređenja Muzeja Staro selo, a sedamdesetih i osamdesetih godina izgradnjom Spomen doma i Političke škole, uz spomenik hrvatskoj himni „Lijepa naša domovino“ koji je podignut 1935., kapelicu M. B. Snježne u Risvici, Kuriju Razvor, Značajni krajobraz Zelenjak, Kumrovec posjećuju mnogobrojni turisti iz zemlje i svijeta.
U očekivanju da će se pronaći rješenje i staviti u funkciju dio od 300-tinjak kreveta u objektima Znanstvenog studijskog centra i bivše Političke škole, koji su u vlasništvu RH, Općina Kumrovec je osigurala prostor za auto-kamp te raspisala natječaj za koncesiju. Istovremeno, uređuje se turističko informativni centar.
Gospodarstvo
Od poslovnih subjekata (osim ugostiteljskih) s područja općine Kumrovec mogu se izdvojiti: Alba profil d.o.o., Duni, Mehurček, Risel d.o.o., Štefan d.o.o., Telmas, Tisak-dada d.o.o. Navedeni subjekti bave se djelatnostima poput proizvodnje i prerade metala te električnih uređaja. Obzirom na zastupljenost tvrtki prema djelatnostima, od ukupno 17 tvrtki koje posluju na području općine, 29% tvrtki registrirano je u području prerađivačke djelatnosti. Isti postotak zastupljen je u djelatnosti trgovine na veliko i malo. Metaloprerađivački sektor tradicionalno je zastupljen na području općine Kumrovec te predstavlja, uz turizam, osnovu daljnjeg razvoja.
Poznate osobe
(26. siječnja 1936.- 4. siječnja 2011.)
Drago Ulama rođen je u Kumrovcu, 26. Siječnja 1936.. U književnost je ušao zbirkom poezije na njemačkom jeziku Gedichte, izdane 1966. u Njemačkoj. Kajkavskom poezijom javlja se 1970. časopisu Kaj. Ulamina poezija zastupljena je u više antologija kajkavske poezije.
Vrlo indikativno ………
Najbolji poznavatelj i afirmator Ulamina kajkavskoga opusa koji sadrži četrnaest zbirki, Mladen Kuzmanović, pjesnikov intimni dugogodišnji prijatelj, urednik svih njegovih zbirki kojima je dao poseban grafičko-bibliografski oblik, autor svih pogovora, biografsko-bibliografskih bilješki o pjesniku i ilustratorima njegovih zbirki, pouzdan mentor koji je kao istaknuti kajkavski filolog, antologičar i esejist autoritetom svoje ličnosti bio uvijek dobri duh Ulamine poezije, autorska podrška da na pjesničkom putu bude svoj, vjeran svojim kajkavskim, upravo kumrovečkim korijenima, dao je u nizu svojih brojnih i relevantnih kritičkih ocjena i sljedeću o zavićajnim izvorima Ulamine poezije, o njezinoj dijalektalnosti i regionalnosti uz koju se u pravilu veže. Prema toj ocjeni:
„Uvijek dijalektalna, uvijek kajkavska, Ulamina poezija po svojoj tematici, po svojim unutarnjim prostorima, nikad nije bila regionalna. Posve uronjen u vlastiti krajobraz, trajno obilježen njegovim jezikom, poviješću, običajima, predajama i iskustvom, određen ali ne i omeđen, Ulama uporno istražuje osnovne znakove (pretpostavke) čovjekova trajanja. To je ono mnoštvo naoko neznatnih pojedinosti od kojih gotovo neprimjetno nastaje osmijeh, spokoj, toplina, prijateljstvo, ljubav.“
Kumrovečki govor Ulami predstavlja i izvor i ušće, a moguće se jave i novi autori kojima će Ulama biti uzor uz čiju će pomoć otkriti kumrovečko pismo.
Uz pomoć svojega mjesnoga govora dosegnuo je orginalnost i neponovljivost osobnoga pjesničkoga izričaja. Na svojemu mjesnome govoru on može izreći sva svoja stanja i preokupacije, u svojemu mjesnome govoru pjesnik je zaokružio svoje jastvo, ljubav prema ženi i obitelji, domu i domovinu, svijetu i Bogu, svoje osjećaje i spoznaje, slike i dojmove, radost i osobito tuge, ljepote, napore, osame, zagrljaje, prijateljevanja i sumnje. Ne treba mu nikakvo drugo izražajno sredstvo osim govora u kojem je rođen.
Mnogi su pisali i danas pišu na mjesnim, zavičajnim govorima, ali rijetki ga poput Drage Ulame uspiju uzdići na razinu opće vrijednosti i na razinu poetske relevantnosti.
Svaki Ulamin stih uvijek iznova i uvijek bezuspješno pokušava riješiti zagonetku kako oriječiti emocije i kako previše zamijeniti za premalo bez ostataka. Ili, jednostavnije: kako napisati pjesmu? Čovjek je najčešći krajolik ovih stihova, a Ulama nije pjesnik koji se osobito trudi oko ljepote. Pjesme se talože u njemu po danu, dok radi i sreće ljude. Piše noću kad su tišine prepune tajanstvenih prazvukova, kad je preumoran za suvišne riječi i kad slijedi samu srž stvari, crnu nit do sunca. Ulama je borac koji nikada nije skrivao ni isticao svoja iskustva i ožiljke. Njegovu poeziju stvara život, on je samo zapisuje. Ne postoji tako sitan znak života koji nije zaslužio da preraste u pjesmu.
On je znao da su Kumrovec i kajkavština njegov usud, da ga ta ljubav i guši i nadahnjuje i da joj se mora prepustiti kao poplavi. Bio je siguran da riječi iskre poeziju kad uzmogneš napisati ljubav. U godinama koje su dolazile Ulama je objavio čak trinaest zbirki s ukupno 565 pjesama. Sve Ulamine zbirke u naslovnoj sintagmi, na inicijalnoj poziciji imaju atribut kumrovečki. Recimo: Kumrovečke plave kmice iz 1978., odnosno Kumrovečko večno semeje iz 1993. Ulama s pravom smatra da ovaj atribut izveden iz toponima, pored autorove zavičajnosti, podcrtava njegovu jezičnu pripadnost, kumrovečki, dakle znači kajkavski. Na tom planu zamjena atributa kumrovečki za horvacki u naslovu njegovih izabranih pjesama Reči horvacke zemle nije donijela nikakve promjene: kajkavski sjeverozapad uvijek je naime bio Hrvatska.
U novijoj kajkavskoj poeziji djelo Drage Ulame nema ni prethodnika ni nastavljača. Tek jedna karakteristika, odnos prema jeziku i zavičaju ( prema kojoj jezik jest zavičaj, kumrovečki jest kajkavski, odnosno horvacki ), veže Ulamu uz prvake suvremenoga kajkavskog pjesništva. Kao i oni i on je iz svog mjesnog govora izveo vlastiti književni idiom. Više od ostalih on svoj kajkavski doživljava kao potpunu slobodu. U svemu ostalome Ulama je otok, izoliran, osamljen, ponosan i samodostojan.
U svakoj knjizi naime Ulamine pjesme interpretira desetak crteža jednog od vrhunskih hrvatskih slikara osobito sklonih peru i tušu (Zlatko Keser, Ljubomir Stahov, Nives Kavurić-Kurtović, Josip Biffel, Ivan Lesiak, Ivan Lovrenčić i Zvonko Lončarić). Riječ je o kolekciji u kojoj su verbalna i likovna komponenta (kajkavska poezija i crna, kapilarna struktura crteža) ostvarile čudeseni sklad ljepote i izražajnosti.
Zbirka pjesama Kesne kmične vure, predstavlja pjesnikove crtice i skice, koje nažalost nije stigao dovršiti. Objavljeno je ukupno 67 pjesama.
4. siječnja 2011. Drago Ulama napustio je svijet u bolnici, u Krapinskim Toplicama.
Književni su kritičari za Ulamino pjesništvo rekli: „za Ulamu se, naime, ne može kazati da je „naslonjen“ na ovoga ili onoga pjesnika, ili pak da pripada ovom ili onome krugu. On je jednostavno originalan i neponovljiv. On je sam sebi uzor, on je sam sebi svoj krug.“
Dok u Kumrovečkoj plavoj kmici gori Ulamina svjetiljka, dok on bdije uz stih i staru kajkavštinu, Kumrovcu se može dogoditi samo ljubav i ljepota.
Objavljene zbirke poezije pjesnika Drage Ulame:
- Gedichte, Sibgert Mohn Verlag, Gütersloh, 1966.
- Kumrovečke plave kmice, 1978.
- Med kumrovečkom zemlom i nebom, 1984.
- Kumrovečka sul i jezik, 1985.
- Kumrovečki pelin, 1986.
- Kumrovečki žvepleni mošt, 1986.
- Kumrovečka rosa, 1987.
- Kumrovečki vinski kamen, 1987.
- Kumrovečko vreme i reči, 1988.
- Kumrovečki trpotec, 1989.
- Kumrovečki hudi hren, 1990.
- Kumrovečka krvava krv, 1991.
- Kumrovečki stari grehi, 1992.
- Kumrovečko večno semeje, 1993.
- Reči horvacke zemle, 1997.
- Kumrovečke kesne kmične vure, ostavština, 2012.
Izvor:
- Drago Ulama, Reči horvacke zemle, Izdavač: Otvoreno sveučilište Klanjec, Tisak: Sveučilišna tiskara d.o.o.
- Wikipedija: Nenad Piskač, „Brisani prostor“., Drago Ulama: Kumrovečke kesne kmične vure – Mjesnim govorom do opće vrijednosti i poetske relevantnosti
- Drago Ulama, Kumrovečke kesne kmične vure ( ostavština ), Nakladnik: Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Martinišće 45, Zabok, Tisak: Stega d.o.o., Zavrtnica 17, Zagreb
- Hrvatsko zagorje – časopis za kulturu, broj 1-2 Krapina, rujan 2010. godina XVI, Izdavač: Kajkaviana, Donja Stubica, Tisak: Arkuš, Donja Stubica
Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu u svibnju 1892. u siromašnoj seljačkoj obitelji. Nakon osnovnog školovanja, bravarski zanat završava u Sisku. U Zagrebu 1910. stupa u socijalistički radnički pokret. Nakon toga radi u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Po izbijanju 1. svjetskog rata upućen je na rusku frontu gdje je uhapšen zbog antimilitarističke propagande. Iz zatvora odlazi na front gdje biva ranjen i zarobljen 1915. godine. Od 1917. do 1920. sudjeluje u revolucionarnom pokretu u Sibiru. Dolaskom u Zagreb 1920., ulazi u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) i radi na mnogobrojnim metalurškim poslovima diljem Kraljevine Jugoslavije, boreći se za radnička prava. 1934. biva osuđen na zatvor zbog komunističkog djelovanja i do 1934. većinu vremena provodi po zatvorima (Lepoglava, Maribor, Zagreb). 1935. i 1936. boravi u Moskvi odakle se vraća na politički rad u zemlji.
Od 1937. generalni je sekretar KPJ. Za vrijeme 2. svjetskog rata (1941.-1945.) organizirao je vojni otpor, narodni ustanak i partizanske odrede. Od samog početka vrhovni je komandant oružanih snaga narodnog ustanka i Narodno-oslobodilačke vojske.
Poslije rata postaje predsjednikom Nove Jugoslavije i rukovodi obnovom zemlje. Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku je zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je ustaški režim ustupio Italiji, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra, Rijeka i Kvarner. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, genralni sekretar KPJ.
Tito sredinom 20. st. postaje jednim od osnivača pokreta nesvrstanosti – skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskog pakta.
Na čelu Jugoslavije ostao je do svoje smrti 4.svibnja 1980.
Uskoro.